Ovim filmom uranjamo u vrijeme koje je bilo sličnije današnjem nego što bi se moglo pomisliti. „Bilo je to zlatno doba sigurnosti”, piše Stefan Zweig (1881. − 1942.) u svojoj knjizi Jučerašnji svijet. U tom je „jučerašnjem svijetu” skladateljica Dora Pejačević (1885. − 1923.) stvarala djela koja nisu nipošto bila lošija od djela njezinih slavnih kolega.
 
Kao grofica rođena u Budimpešti mogla je razvijati svoj dar od najranije dobi. No nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije svoj je život morala prilagoditi novim vremenima kako bi nastavila skladati. „Osoba poput mene ne može odabrati klasu”, pisala je prijateljici.
 
Nakon tragične smrti 1923. godine Dora Pejačević pala je u zaborav. U filmu, zajedno s orkestrom Leipzig Gewandhaus, ostvarili smo plan koji ona nije mogla dovršiti prije stotinu godina.
 
Život hrvatske grofice ima sve sastojke koji film čine uzbudljivim. Dora – bijeg u glazbu nije samo europski povijesni film koji prati povijesne događaje nego i glazbeni film, film ceste te, napokon, i film o odrastanju izvanredne umjetnice. To je i detektivska potraga za tragovima čije nas je istraživanje četiri godine vodilo širom Europe.
 
Ali ovo je i film o nesretnoj, sretnoj i tragičnoj ljubavi i ženskoj emancipaciji početkom 20. stoljeća.
 
Glazbu ove skladateljice, koja je neopravdano uglavnom nepoznata u ostatku Europe, u filmu dojmljivo i dirljivo izvode lajpciška pijanistica Kyra Steckeweh, ukrajinski violinist Andrej Bielow te orkestar Leipzig Gewandhaus kojim dirigira Andris Nelsons.
 
Različite priče i niti zapleta povezane su montažerskim radom koji je već osvojio nekoliko nagrada. Živahan i uzbudljiv ritam filma također je i vizualna posveta velikoj i strastvenoj glazbi Dore Pejačević.